Bektašije
	Bektašijski tarikat je među najrasprostranjenijim i najpoznatijim tarikatima u Anadoliji i na Balkanu. Osnovan je od poznatog Hunkar Hadži Bektaš Veli (r.646.H./1248.M., u.738. H./1337.M.). Njegova je loza ehli bejtska i plemićka. Otac mu se zvao Sejjid Muhammed, koji je bio sultan Horasana i unuk Ibrahima Mukerrem el Mudžaba, brata od Imama Hz. Ali Riza, a.s. Ima puno čudnovatih priča o rođenju Hadži Bektaš Veli. Kaže se da je pred kraj trudnoće njegova majka Hatem hanum sanjala u noći kako je rađala jednu bebu sa nevjerovatnom lahkoćom. Kada se probudila vidjela je da se dijete stvarno rodilo, a da nije ni osjetila porođajne muke, niti je imala krvi. Njegov otac Sultan Sejjid Muhammed se probudio te noći i vidio dijete u nuru. Kada je prošlo šest mjeseci života, beba je podigla kažiprst desne ruke i rekla: «La ilahe il Allah Muhammedu Resulullah, Alijun Velijullah». Duhovna silsila Hadži Bektaš Velije je sljedeća: Hz. Muhammed, s.a.v.s. Hz. Ali Hz. Hasan, Hz. Husein, Hz. Zejnul Abidin, Hz. Muhammtd Bakir, Hz. Džafer Sadik, Hz. Musa Kjazim, Hz. Ali Riza, Dzunejd El Bagdadi, Ebu Osman Magribi, Ebul Kasim Gurgani, Ebul Hasan Harkani, Ebu Ali Fermadi, Hadže Jusuf Hamedani,   Hadže Ahmed Jesevi, Lukman Perende, Pir Hunkar Hadži Bektaš Veli. Hadži Bektaš Veli se šolovao pred svojim šejhom Lukmanom Perende, koji se lično osvjedočio o Hadži Bektaš Velijinim kerametima. Nadimak Hadži mu je on lično dao, jer ga je vidio u Mekki kako klanja dok je sam bio na hadžu, a znalo se da je fizički Bektaš Veli ostao u svom rodnom mjestu. Po dobitku idžazetname od Lukmana Perende i od šejh Ahmed Jesevija, Hadži Bektaš dobija naredbu da seli u Anadoliju u četrdesetoj godini života. Tu se nastanio u jednom mjestu zvanom Suladžakaraojuk, blizu grada Kršehir. Prije toga je zijaretio svoje pretke u Nedžefu i Kerbeli, a obišao je i sva pejgamberska turbeta od Hidžaza do Šama. U mjestu gdje se nastanio nije bilo tekija i bio je daleko od raznih fitnetluka. Smjestio se u kući Idrisa i Fatime Kutlu Melek zvanoj Kadindžik (skromna), koja je bilo veliki hizmećar (o njoj u posebnom pasusu). Vremenom se razvija bektašijski tarikat potpomognut velikim hizmetom ldrisa i Kadindžik hanum: Ljudi su počeli da dolaze u zijaret Hadži Bektaš Veliji, te se pojavila potreba za izgradnjom tekije, koja je postala centar. Poznato je da su sohbeti Hz. Hunkar Hadži Bektaš Velije skupljeni u razne kolekcije. Među najvećim su Mekalat (Riječi), Kitabul Fevaid (Knjiga o moralu), Šerh ul-Besmele (Komentar Bismile), Hurdename (Mali traktati) i Šathijja (Ekstazne izreke). Učenja Bektašijskog Tarikata Bektašijski tarikat je kao i svi tarikati vezan za Ehli Bejt i sa konceptom tevella i teberra. Voliti one koji i vole Ehli Bejt i izbjegavati one koji ne poštuju Ehli Bejt! Inače, uvijek postoji jedan veo tajne u izražavanju vjerovanja bektašija. Tako da se koristi riječ sirr-i bektaši, tj. tajna bektašija za njihove obrede i vjerovania. Ipak, Hadži Bektaš Veli je jasan kada govori o suluku u njegovom pisanom djelu Mekalat. On kaže da postoje četiri kapije kroz koje murid mora da prolazi da bi spoznao Allaha. Prva kapija je šerijat, čovjek koji je prošao kroz ovu kapiju zovese Abid (Allahov rob). Druga kapija se zove tarikat, čovjek koji je dostigao tu kapiju se zove Zahid (asket). Treca kapija se zove marifet, čovjek koj ije dostigao ovu deredžu se zove Arif (onaj koji je spoznao). Zadnja kapija je kapija hakikata (stvarnost). Murid koji je dostigao ovu deredžu je prozvan Muhibb (onaj koji voli). Kod svake kapije murid se susreće sa deset mekama (staništa) u kojima mora da izvrši neke zadatke da bi onda mogao doći do sljedeće kapije. Tako da u bektašijskom ilmihalu na pitanje gdje si bio i gdje ćeš otići, odgovor je sljedeći: “U šerijatu sam bio u svijetu duha i trebao sam doći do Hakka a došao sam na dunjaluk. U tarikatu sam bio u Ademu i trebao sam da dođem do Učlera (tro- jica); Došao sam do Jedilera (Sedmorice) a otići cu do Krklera (Četrdesetorica). U marifetu sam bio u Nuru (svjetlosti) Trebao sam doći mom ocu a došao sam mojoj majci a otići do Istinske Svjetlosti (Hakkanskog Nura). U hakikatu, ja sam bio u svjetlosti Alije a tačka ispod harfa ‘b’. Trebao sam postati harf ‘ajn’ i došao sam do harfova ‘lam, elif’. Otići ću do harfa ja, zadnjeg harfa od 28 harfova: ispod njega su išaret na Muhammeda i Aliju, da ima samo jednu tačku, ne bi se mogao prepoznati. Od tačke harf je nastao i nastaoje da objasni tačku…” Tajna 28 harfova je sakrivena u ljepoti insana, i usavršavanje insana je pojavljivanje Muhammeda i Alija. I ovi harfovi su znakovi pejgambera i Ehli Bejta koji su sakriveni u ljepoti insana. Isto tako u licu insana imaju četiri velike kapije. Četiri nefsa, četiri ruha, četiri alema, četiri meleka, četiri kitaba i četiri baffa, što zajedno čini zbir od ‘28’. Sedam crnih linija, ‘14’ bijelih linija, sedam vlasi od Halila, sve zajedno je ‘28’... Prije svega, kosa, obrve i ‘4’ trepavice to je sedam. Sve ovo da bi se našao insan. Čak i namaz objašnjava insana...Tokom noćnog namaza Kur’an se uči naglas zato što se ljepota i savršenost namaza ne može vidjeti. Međutim, u danu je vidljiva i zbog toga se u namazu Kur'an uti u sebi. U ovom znacenju, noc je imina neznanja a clan je svjetlost spoznaje. Imam koji uči Kur’an naglas u tmini kao da govori, “O vi slijepci, gledajte Allahovu Istinu”. A onima koji su u svjetlosti, nema potrebe da im se obrati i zato se kaže: Kada ustaneš na namaz činiš ‘elif’ Kada se savijaš u rukuu budeš ‘dal’ Kada se spuštaš na sedšdu postanes ‘mim’ Stojeći, sjedeći razumiješ insana (Adema) Otvori oći sve ukazuje na insana. Oni koji žele da ulaze u Bektašijski tarikat, moraju proći jedan probni period do primanja u kojem se kandidat mora vladati po pet osnovnih načela bektašija. Prvo, ne lagati. Drugo, ostaviti nečasne poslove. Treće, ne činiti zinaluk. Četvrto, ne biti pohlepan i peto, ostaviti prekomjeme želje. Nakon ovog perioda, počinje period posta koji može biti jako dug. U tom periodu baba (šejh) otkriva budućem muridu razne tajne. U Bektašijskom tarikatu je jako prisutno učenje Vahdet-i Vudžud. Objašnjavajuci značenje tog učenja, Hadži Bektaš Veli prenosi sljedeću priču. Upitao je jedan derviš šejha Ahmeda Jesevija: «Moj šejhu, reci mi koje je značenje Vahdet-i Vudžuda?» Evlija, hz. Jesevi nije odgovorio ali je rekao dervišu da mu donese jednu kocku šećera; posta je donia, šejh Ahmed je upitao: «Šta je to?» Derviš je odgovorio: “Sejh efendi - ja, to je šećer.» Šejh mu je naredio da izlomi šećer u tri komada i upitao je derviša: «Na šta te podsjećaju ti komadi šećera?» Derviš je odgovorio: «Ovaj jedan izgleda kao deva, drugi kao konj, a treći izgleda kao čovjek.» Šejh je onda uzeo komade i samljeo ih je u prah. Onda je upitao derviša: «Šta je ova sada?» Derviš je odgovorio: “Moj šejh-efendija, to je šećer.” Na to će šejh kratko dodati: «To je Vahdet-i Vudžud. Mi sma danas tu, a sutra ćemo hili opel tu, i nije važno u kojoj formi, jer se naše forme mijenjaju.” Hz. Bektas Veli dalje u svom djelu Mekalat ukazuje na velika poštovanje prema gazijama i šehidima i tu objašnjava da se po nekim pogledima smrt šehida može smatrati čak više od smrti jednog pejgambera, zbog sljedećih razloga. Prvo; tijela pejgambera su bila okupana kada su preselili na ahiret, a od šehida se ne kupaju. Drugo; odjeća pejgambera se skida dok ona od šehida ne. Treće; pejgamberska tijela se umotaju u cefine, a od sehida fie. Četvrto; pejgamberi izaberu one za koga će oni biti šefadžije, međutim, šehidi se zauzimaju za svoje pleme, rodbinu, braću i sestre i za sve one koji dolaze da ih posjete, jer kroz zauzimanje od šehida svi ovi će ući u dzennet. Peto; pejgamberi se posjećuju jednom godišnje, a šehidi svakim danom. Ova tumačenje može da izgleda jako čudno, da se šehidi na neki način uzdignu iznad pejgambera, ali mora se uzeti u obzir da je Muhmmed, s.a.v.s., prema islamskom učenju i pejgamber i šehid. Janjičari su kasnije svesrdno prihvatili učenje Hadži Bektaš Velije koje u osnovi požrtvovanje na Allahovom putu, Ijubav prema Muhammedu, s.a.v.s., i Ehli Bejtu. Prihvatili su strogi odgoj (terbijet) sa dugim čillama (osamljivanja u nepristupačnim j neadekvatnim mjestima za normalnan život) i ideala žrtvovanja jedno za drugo (futuvvet) i tako postali okosnica Osmanskog carstva. Činjenica da su stalno bili na putu i u borbama te ranjavani, postavilo se jedno praktično pitanje: porodični život. Na to su kasniji šejhovi u bektašijskoj silsili dali izun da derviši ulaze u mudžerredluk (celibat) i kao znak njihovog celibata u lijevom uhu su nosili menđušu. Halife Hadži Bektas Velije Iako se može smatrati Bektašijski tarikat kao tarikat vojnika, mora se priznati da je iz njega proisteklo mnogo šejhova koji su Allahovim emerom dobili ilham i napisali ilahije i kaside koje su do danas prisutne, čak i kod nas u Bosni. Inače, u islamskoj literaturi bektašijska pjesma je poznata kao nefes (što u čištom prijedovu znaci dah), to je inspiracija dobivena himmetom šejha. Među najpoznatijim bektašijskim pjesnicima bile su i halife Ašik Junus, Pir Sultan Abdal, Kajgusuz Sultan, a čak među našim Bosnjacima šejh Ahmed Vahdeti, zvani Mulhid i šejh Lamekani. Prema vilajetnami Hadži Bektas Veli je imao 30 000 halifa i među njima jedan od najistaknutijih je bio Džmal Sejjid koji je bio zadužen da širi učenje na sredozemnoj obali Anadolije. Još jedan halifa koji se zvao Saru Ismail je bio njegov lični sekretar. Kasnije je zadužen bio da širi islam u jugozapadnoj Anadoliji i njegovim posredstvom prva osoba koja je primila islam je bio jedan kršćanski pop čija je crkva odmah iza toga postal a jedna bektašijska tekija. Isto tako moramo spomenuti Sari Saltuk Mehmed baba, koji je bio zadužen da širi islam po Rumeliji. U njegovoj biografiji zvanoj Saltukname, se spomene da je pred smrt dao napraviti sedam kabura u sedam različitih mjesta, tako da bi muslimani obilazili njegovo türbe i u mjestima gdje islam do tada nije bio prisutan, ne bi Ii dao pods trek kršćanima da se upoznaju sa islamom. Pokopan je u sedam mjesta. Danas se zna za nekoliko postojećih turbeta od kojih je jedno u Blagaju kod Mostara. Sari Saltuk baba je rekao da će do pred Sudnji clan ostati sarno jedno pravo turbe. Jedan važan halifa Hadži Bektaš Velijin je bio Hadžem Sultan. Kad mu je Hadži Bektaš dao drvenu sablju batina upozorio ga je da ne koristi ovu sablju za nepravdu jer će ga dovesti do velike nevolje. Ipak, da bi istestirao moć sablje, Hadžem Sultan je zasjekao jednog magarca na pola. Zato ga je Hadži Bektaš prokleo kletvom da mu se oduzme ruka, što se stvarno i desilo. Hadžem Sultan se poslije toga pokajao i bio je od velike pomoći u širenju islama u zoni grada Ušak u zapadnoj Anadoliji. Vasijjet Hadži Bektaš Velije Hadži Bektaš Veli diktirajući svoj vasijjet kaže: “Danas je četvrtak i danas ću preseliti na ahiret. Po mom odlasku napustite sobu i zatvorite vrata. Okrenite lice prema planini Čille i vidjet ćete jednog čovjeka koji ce jahati na sivom konju. Jedan zeleni šal će pokrivati njegovo lice. Pošto će sići sa konja i ostaviti ga pred moja vrata, on će za mene učiti sure Ja-sin. Kada odjaše i poselami vas, fino ga primite. On će me ogasuliti, dok me bude gasulio, posipajte mu vodu, pomozite mu... Neka sin Fatime Kadindžik, Hizir Lale bude moj nasljednik. On ce hizmetiti 50 godina i naslijedit će ga njegov sin Mursel koji će hizmetiti 48 godina. Njegov nasljednik će bit Jusuf Bali koji će biti u hizmetu 30 godina i dostići Allahovu bliskost. To je stanje ovog dunjaluka, oni koji dolaze će morati otići. Činite hizmet, prostirite sofre. Ako tražite pomoć, tražite je u džomertluku. Kada su ljudi tražili hrabrost i keramet'od Hz. Murteza (Ali), on je naredio Kambetu da postavi sofru! Neka svi koji ulaze u ovaj tarikat i oblaće njegovu hrku, traže musafire da im hizmete, neka ne postanu kao šejtani, neka ne uznemiravaju druge bespotrebno, neka se ne uzdignu nad drugima i neka ne budu zavidni...” Bektašije na Balkanu Bektašije na Balkanu su trenutno najviše prisutne u Albaniji, Makedoniji i na Kosovu. U nas u BiH su Bektašije bile prisutne izmedu 15. i 16. vijeka Miladi. Međutim, sa ukidanjem janjičarskih odžaka te progonom i oduzimanjem prava na vakuf, Bektašijski tarikat se polahko pretočio u druge redove do 20. vijeka, dok je na Kosovu i u Makedoniji, a naročito u juznoj Albaniji, ostao jako aktivan do današnjih dana. Danas je svjetski centar Bektašija u Tirani i to od 1925. kada su derviški redovi ukinuti u Turskoj, (sa prekidom od 1967. do 1990.). Među danas najpoznatijim bektašijskim tekijama je jedan stari veliki kompleks iz 17. vijeka koji je možda jedna od najljepsih tekija na Balkanu, zvana Harabati tekija u Tetovu. Donedavno je hila pretvorena u ugostiteljski objekat, a gada ponovo sluzi svojoj svrsi. Druga poznata tekija se nalazi za divno čudo u Americi i osnovana je pedesetih godina od strane glavnog derviškog Dede baba, Baba Redzepi, koji je silom prilika bio protjeran iz Albanije i Egipta. Baba Redzepi je poznat uopće u derviškim krugovima po njegovom neumomom radu da upozna muslimane sa tesavvufom i pravilima Bektašija. On je sedamdesetih godina napisao kapitalno djelo zvano «Islam i bektasizam».